Bez lazne skromnosti obozavam svoj rodendan, oduvjek i unatoc godinama koje sve brze sisaju.

Nemrem se sjetiti loseg rodendana osim jednog, kad je bas na taj dan umrla moja baka. Ja to istina nisam dozivljavala kao nista lose, bilo mi je 11 godina, i pitala sam moju mamu zasto svi placu kad je baka sada sretna na nebu. Sjecam se kao jucer da sam vidjela kao dobar znak to sto je baka, inace vrlo bistra i vrlo religiozna osoba odlucila otici bas na taj dan. To sam osjecala kao poseban znak i ucvrscenje nase vec jake veze i bila sam 100% sigurna da je baki super. Tek sada nakon godina i godina razumjem kakva je to neopisiva bol gubitak bliske osobe i zao mi je sto sam bila pre mala i sto nisam mogla biti bolja podrska svojoj mami, ali sa druge strane cuvam kao jedno od najvrijednijih blaga taj osjecaj da je “baki dobro” i pokusavam ga aplicirati na sve drage ljude koje sam nakon toga izgubila. Ne uspjeva mi uvjek, ali ponekad da.

Ne zelim kako se to kaze “u ova krizna vremena” pisati o materijalnim poklonima jer je realnost u kojoj zivim daleko od prosjeka i za ovdasnje uvjete pa cu to preskociti.

Prekjucer sam primila jako puno ljubavi. Ali jako, jako puno ljubavi. Ponovno bez lazne skromnosti ja se zaista ozbiljno pitam cime sam to zavrijedila. Nisam zlobna osoba, znam da to svako o sebi misli, i zaista potpuno svjesna koliko je ta izjava glupa, mogu ponoviti da nisam zlobna osoba. Veselim se tudoj sreci, nisam ljubomorna, nikad se ne mjesam u tuda posla osim nakon esplicitnog poziva i nisam sklona ogovaranju. Imala sam tokom odrastanja neke svoje agresivne faze i onda sam skuzila da ako drugima u afektu ljutnje nanesem bol, na kraju sam ja sama ta koja najvise pati. Ne svida mi se osjecaj nanosenja boli, i koliko je god u mojoj moci pokusavam to izbjegavati. Ok dogodi se da se posvadam, ali mi je odmah zao radi toga, i cesto nakon toga cinim prvi korak. I tu nekako po mom misljenju moj opis dobrog prijatelja pocinje i prestaje.

Naravno u ovom razmisljanju ne govorim o meni najblizim ljudima - ali inace nisam bas olako topla. Ok znam to biti, ali nisam bas pretjerano niti komunikativna niti otvorena. Prostim jezikom, ljudi cesto imaju osjecaj da ih ne jebem 0%. Moj su brat i moja sestra totalna suprotnost, oni bi i sa lampom na cesti progovorili. Dobivam puno SMS i mailova na koje nikada ne odgovorim, ili odgovorim recimo za 6 mjeseci kada meni pase. Neki dan je jedna moja mala prijateljica uzela moj mob i rekla “Koki, jesi li ti normalna – imas preko 80 neprocitanih SMS poruka “(iPhone to pokazuje na “naslovnici”) i ja sam joj rekla – trebas vidjeti e-mail i facebook. Nije to nesto na sto sam ponosna, i dugo sam to pokusavala promjeniti. Ali, ja jednostavno volim da radi ono sto mi pase kada meni pase, i to je tako. Ne znaci da ako ti ne odgovorim na tvoj poziv za kavu da mi nije stalo do tebe, jednostavno mi se u tom trenutku ne da ici na nikakvu kavu. I mozda ti odgovorim nakon par mjeseci. I unatoc tome uvjek sam privacila ljude. Ne razumjem zasto. Uvjek imam na listi cekanja par kava,ruckova, aperitiva, vecera, kina i sta vec. I kada odgovorim nakon par mjeseci ljudi mi kazu mislio sam da nisi dobila moju poruku, dobila sam ali je bio krivi momenat, ok kada cemo se vidjeti.

I opet ponavljam, ne znam cime sam to zasluzila. Ljudi jednostavno zele biti moji prijatelji, koliko se god ja osjecam kao los prijatelj. Ljudi mi se javljaju i nakon 20 godina.

Vratimo se na prekjucer, dobila sam par mailova, tridesetak telefonskih poziva, jos nesto vise SMS-ova i preko pedeset poruka na facebooku, koji vjerovali ili ne gotovo uopce ne koristim. Dobila sam jako puno ljubavi i paznje iako to mozda ne zavrijedujem i po tisuciti put sam odlucila da cu ove godine biti bolji prijatelj. Idem sad odgovarati na barem par PM na facebooku, wall sam vec odradila. Nadam se da oni iz 2008 nece biti previse sokirani tempistikom odgovora. Ide Koki zafrknut rukave i uzariti tipkovnicu.

Za kraj prenosim genijalan poziv mog omiljenog necaka……

Jedan od najimpresivnijih dozivljaja sa mog putovanja po Norveskoj je bila posjeta napustenom ruskom gradu Pyramidenu.

Pyramiden su osnovali svedani 1910. godine, i prodaju ga Sovjetskom Savezu 1927. Ime dobiva po planini koja se nalazi iznad grada, i koja oblikom podsjeca na egipatsku piramidu.

Prisustvo na Svalbardu ima prije svega stratesko znacenje. Nedavno su otkrivena lezista nafte blizu Sjevernog Pola, ili tak nesto ne sjecam se tocno. U svakom slucaju vec neko vrijeme traju natezanja oko kontrole cijele zone. Rusi su poceli gradnju i doseljavanje vlastitih stanovnika 1946 kad se zahuktavao hladni rat. Izgradili su dva grada - pored dva rudnika Pyramiden i Barentsburg.

Longyearbyen, iz kojega smo dosli brodom, je 50 km juzno od Pyramidena i to je najblize naseljeno mjesto. Danas ovdje usred nicega ljeti zivi 5-6 ljudi koji su vodici i cuvari, a zimi u doslovnoj polarnoj klimi i mraku - troje ljudi. Uvjek su naoruzani zbog moguceg susreta sa polarnim medvjedima, i za vrijeme posjeta vise puta nam je ponovljeno da je striktno zabranjeno odvajanje od grupe jer je opasnost realna.

Da bi izgradili ovaj grad svojedobno su morali sve donesti brodovima iz Rusije, jer tamo - kao sto mozete vidjeti na slikama - ne raste niti drvece.
Htjeli su naravno impresionirati Zapad svojim mogucnostima, reci Svijetu “Pogledajte sta mi mozemo!" - tako da vecina zgrada vise slici zgradama u predgradu Moskve, nego tipicnim sjevernjackim gradevinama iz Longyearbyena .
Mozete zamisliti vrtoglavu cjenu projekta, sjetiti se koliko rudnika imaju vec u Rusiji da bi shvatili politicko znacenje.
Napravili su cijevi koje su isle ispod zemlje i zagrijavale teren da mogu ljudi nesto uzgajati, i ljudi su uzgajali sve. U tu svrhu zu donesli i plodnu zemlju iz Nove Zemlje. Dokazano je najme da je covjeku jako bitno imati mogucnost uzgajati nesto.
Hranu su spremali u zeleni slios na gornjoj slici.

Glavnom ulicom su posadili rusku travu koja je tokom ljeta sezala do koljena.
Izgradili su vrtic, skolu, hotel, pa cak i bolnicu koja je sedamdesetih imala jedini rengen na Svalbardu.
Imali su besplatnu 24 sata otvorenu menzu.
Uspjeli su izgraditi i nogometni teren na otvorenom, koji je danas zapusten i izgubljen nakon sto je stradao u odronu.

Centar socjalnog zivota je predstavljao kulturni klub. Tamo su se sastajali i druzili. Imali su kazalisne predstave, kino dvoranu koja je svakodnevno prikazivala filmove, plesne tecajeve, hobi skupine za fotografiju, literaturu, muziku. Kosarkasko i malonogometno igraliste.
Evo kako to izgleda danas.

Ljudi su stajali u redovima da mogu doci zivjeti i raditi ovdje, i prolazili su detaljnu politicku provjeru. Place su ovdje bile puno vise, i imali su niz olaksica.

U vrijeme maksimalnog uzleta grad je brojao oko 3000 stanovnika. Tada je omjer rusa - norvezana na Svalbardu bio 6-1, sada je situacija obrnuta.
1996 ruska je vlada izjavila da ne moze vise podrzavati obje zajednice na Svalbardu , projekti su naravno bili uvjek u strahovitom minusu jer kolicina iskopane rude nije mogla ni priblizno pokriti troskove. Odluceno je da se Piramide napuste, izmedu ostaloga zato sto je vec sedamdesetih unutar rudnika izbio pozar, koji je preko dvadeset godina drzan pod kontrolom ali nikad ugasen. Grad je potpuno napusten. Postoje neki turisticki projekti, za koje se ne zna da li ce biti izvedeni radi troskova.

Na zivot ovog mjesta je snazno utjecala i avijonska tragedija 29.08.1996 kad se ruski avion sudario sa planinom u Longyearbyrnu.
U avionu su bile porodice rudara Piramide koje su se vracale sa ljetnih praznika. Igrom slucaja je nasa posjeta bila na bas na godisnjicu te tragedije. (clanak o tome je ovdje)

Nakon napustanja Piramida, godinama su dolazili turisti i uzimali suvenire. Neku knjigu, neki objekt.
Bez stalne njege i paznje teren je tokom izmjena leda i sunca sklon odronima, to se i dogodilo.
Danas su tu prisutni strazari – vodici koje sam spomenula, i u planu je obnova hotela, vec obnovljenog devedesetih prije napustanja.
Tesko mi je predociti snazne impresije i emocije koje mi je ovo mjesto izazvalo. Sa jedne strane snaga ljudske volje koja moze preoblikovati prirodu i prilagoditi se svim uvjetima, a sa druge potpuna napustenost i brzina sa kojom priroda ponovno preuzima ono sto joj je oduvjek pripadalo.

Imala sam osjecaj da je netko zapoceo i prekinuo predstavu usred drugog cina. Kao da je netko magicnim stapicem zaustavio vrijeme i izbrisao ljude. Stvorio i zaustavio zivot.
Apokalipticno.